Korona,potresi, strah, neizvjesnost i nemoć, suze,
hladnoća, snijeg, spavanje u odjeći, ruksak kraj vrata ako opet treba iz stana.
Sakupilo se puno, previše svega.
Tuga zbog onih kojima je još gore, zbog djevojčice koju ne poznam,zbog njenih roditelja.
Suze tuge i nemoći,
pa onda suze od ganuća ,
jer postoje ljudi koji brinu za sve nas,
i ljudi koji svojom pažnjom i ljubavlju nastoje sve ovo učiniti lakšim.
I onda se veselim kao ovaj konj travkama
i plačem od raznježenosti radi :
svih onih poziva sa iskrenim : kako si, drž se!
svih poruka podrške
svake izgovorene molitve , poslane molitve, ponuđene pomoći,
pronađene, prevedene i poslane knjige koju sam poželjela,
svih onih viceva koje sam dobila da razbiju tugu i strah,
zbog sve one ljubavi u najčišćem i najsvetijem obliku kojom me čuvaju
i obasipaju dobri i Veliki ljudi,
zbog duboke dirnosti tuđom pažnjom, zbog zahvale što mi ih je Bog poklonio.
Pa, onda, radost zbog divne staloženosti Jedinog,
našeg smijanja mojim glupostima,
zbog jednog pomirenja i svih velikih stvari koje čuvam za sebe, za najuži krug.
U svemu tome ima i radosti zbog odlaska sa bloga,
jer prave ljude nisam izgubila,oni su i dalje u pinklecu,
a poneki šutljivi počeli su se oglašavati.
Vrijeme je izmješanih emocija,
vrijeme koje pokazuje kakvi smo stvarno,
tko su ljudi, a tko LJUDI,
vrijeme straha i nadanja, vjere,
vrijeme nevremena i nemoći,
vrijeme ljubavi.
