Bukovski
” Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si pobijedio,
to znači da više nisi vrijedan mog vremena.”
Ti si vrijedan,
ti si vrijedan za neke druge,
ali ne više mog vremena,
jer te više ne cijenim
a , da bih te mogla voljeti moram te cijeniti.
Ti dobro znaš,
nakon tolikih godina predobro me znaš,
da kad jednom u meni umre dio u kojem te čuvam i volim,
da ga više ništa ne može uskrsnuti,
da se feniks u meni ne rađa.
Ti znaš mene
da između pobjede i sreće biram sreću i mir,
da su pobjede glupe , ako nisu zajedničke,
da ne možeš pobijediti, a da ne izgubiš,
da ne mogu pobijediti, a da ne ostanem ranjena.
Sve znaš.
Nisi pobijedio,
samo si ubio u meni najbolji dio sebe,
uništio vrijeme koje je jednom bilo zajedničko.
Nije vrijeme za rekvijem, ni za vatromet pobjede.
vrijeme je u kojem te u meni nema.
Mi idemo dalje, svatko svojim putem,
tobože kao pobjednici, tobože kao ne ranjeni,
praveći se da nam je svejedno, da nismo ni bili,
no, moje vrijeme više ne može biti i tvoje.
