Kao u danu koji se stalno ponavlja,
ponavlja se ljubičasto i ponavljaš se ti,
ponavljamo se mi vezani nevidljivim nitima
kao cvjetovi na istoj stabljici .
Svjesni smo da samo zajedno činimo cvijet,
da samo ako smo skupa biljka raskošno cvjeta,
da se iz istog korijena hranimo,
istom suncu stremimo,
iste nas rose umivaju,
iste snove snivamo
i istog puža u laticama skrivamo.
Kao u danu koji se ponavlja
i mi se u ljubičastom ponavljamo,
uvijek ponovo i uvijek ispočetka,
uvijek odvojeni, a uvijek skupa
mi smo samo dio cvijeta,
dio jednog prekrasno ljubičastog svijeta .
Moj Pinklec
četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Admin
Menu
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.