“Sudbina nije stvar slučajnosti, već stav izbora;
to nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići. ”
W.Jennings Bryan
Ti i ja ne vjerujemo u slučajnosti,
jer naš dogovor nije nikakva slučajnost.
Ni naše prepoznavanje.
Oboje smo istovremeno ,
svaki sa svoje obale, poslali oblutke dodira
i naši su se krugovi sreli, dotaknuli, isprepleli,
jer je to bio naš izbor,
naša odgovornost, jer smo mi to tako htjeli.
I što tu sad ima sudbina ?
Mi smo sami odlučili prepoznati se ,
u izboru načinjenom onda davno,
onda dok smo bili nešto drugo,
dok smo bili dvije iskre jedne vatre.
Čekali smo jedino trenutak ponovnog prepoznavanja,
trenutak u kojem ćemo nastaviti zajedno,
opet kao jedno,
kao dvije iskre spojene u jednu.
I govore ljudi da je to sudbina,
naći se nakon nekog vremena mjerenog kalendarom,
a mi smo bili uvijek zajedno,
jedno u drugome,
pa i onda kad je svatko od nas svoje bitke vodio,
jer mi smo znali da ni vrijeme ne postoji.
I govore ljudi da smo čudni,
pa i jesmo,
jer čudo smo ljubavi
u koju su oni prestali vjerovati,
koju su prestali živjeti,
čiji privid koriste kako bi popunili svoje praznine,
ili zalizali ozljede iz bitaka koje nisu dovršili.
Govore nam da je to nagrada za čekanje,
a mi ni trenutak nismo čekali.
Naš trenutak bio je u nama,
a o vremenu, sudbini i čekanju govore oni
koji su se zapleli u međuprostoru
izbora i odgovornosti,
ljubavi i slobode,
između učenih riječi onih koji živjeli nisu,
već samo postojali u prividima.
Govore nam ljudi,
a ni trenutak da stanu i osluhnu sebe,
da čuju u sebi svoju iskru,
koja nam je svima poklonjena
i koja se silno trudi da je čuju.
I samo neka govore.
Mi nikad nismo ni vjerovali u sudbinu,
mi smo oduvijek bili jedno drugome izbor,
dvije iskre iste ljubavi.
Mi smo oduvijek bili ljubav.
