Vikend….radionica….rad na sebi…cjeloživotno učenje…life coach….ugodno društvo i vježba:da me zaista poznaješ, ti bi znao/znala da ja……..
Hm….Kome sad pisati ?
Onima koji su mi blizu i važni…..onima malo manje važnima u mom životu i koji me nešto manje znaju ili onima koji me uopće ne znaju ?
Kome ?????
Tko je meni važan u svemu ovome, kojoj to osobi želim otkriti ono što ona o meni ne zna, pojasniti joj sebe.
I da li je to uoće važno ? Trebam li objašnjavati , da bi bila prihvaćenija ???
Da me zaista poznaješ ti bi znao/znala da ja…….
I , umjesto zadane vježbe ruka sama počinje pisati zahvalu. Ej, ali to nije za ovu radionicu. Ma, baš me briga.
Ti me zaista znaš. I to je jedino bitno.
Tebi ne trebam govoriti tu glupu rečenicu…da me znaš ti bi znao /znala da ja….
U ostalom, ta mi rečenica umjesto tumačenja, objašnjeja, smjerokaza , više vuče na poziv na izazivanje osjećaja krivice u drugome, smrdi mi na prikrivenu emocionalnu ucjenu.
A, ti me znaš. Zaista.
Prepoznaješ , u boji mog glasa ili šutnje, sva moja raspoloženja, sve neizrečene misli, želje, nadanja, strahove.
I, ponekad se preplašim toga, tog gubljenja granica između nas, kad ne znam točno do kuda si ti, od kuda sam ja, od kuda smo mi.
Ma, zahvalna sam što me zaista znaš, zahvalna na tvojoj blizini. toplini, zračenju, postojanju. Zahvalna na sigurnosti koju osjećam kad me znaš i kad me prihvaćaš.
Znaš i koliko mi je žao što sreću zbog toga ne pokazujem.
Mislim na tebe i preplavljuje me sreća, onaj lijepi i svećani osjećaj mira, topline, sigurnosti, ljubavi.
Pogledam oko sebe. Neki još pišu, neki su gotovi, večina tiho plače. Čeka se da završi i posljednji.
Sada treba odlučiti da li će se pismo predati onom kome je pisano ili uništiti i pustiti Svemiru da odradi svoje.
Neću ga uništiti. Spremam ga u torbu i dižem se.
Za mene je radionica gotova.
Trenerica me zaustavlja, tihim i smirujućim glasom mi govori kako će bol proći, kako je to iscjeljujući proces, kako…..
Ma, koja bol ?
Da me zaista znaš, vidjela bi da nema boli, da sam mirna, sretna, preplavljena sigurnošću, zahvalom, ljubavlju….Evo, odradila sam zadatak usmeno.
Odlazim. Plaćeno je unaprijed.
Ne trebam više.
Trebaš mi ti.
Jer, ti me znaš. Zaista znaš.
Hvala što jesi.
