by Mladen Božičević
“Ptice rođene u kavezu misle da je letenje bolest ! ”
A.Jodorowski
Rođeni smo slobodni,
a, onda nam oni, koji nas vole najviše,
da bi nas zaštitili, grade kavez oko nas,
kavez od ljubavi dovoljno velik da raširimo krila i letimo.
Kako nam rastu krila, kako učimo letjeti,
tijesan nam je taj kavez,
proširujemo šipke da možemo poletjeti van njega.
I , letimo.
I čitav svijet je naš,
sve do prvog sudara sa planinom,
ulijetanja u kišni oblak i mokrih krila,
sve do prvog pada na tvrdo tlo,
kada poželimo toplinu i sigurnost kaveza
i počinjemo graditi novi.
I, gradimo.
Sami, iz početka.
Slažemo ga oko sebe,
vidamo ogrebotine, sušimo mokra krila
i razmišljamo o letenju ,
dok gledamo druge kako lete.
U međuvremenu učimo svoje ptiće letu,
u kavezu od ljubavi koji smo za njih stvorili,
a, da ni sami ne znamo kada i kako.
I opet sve iz početka.
Širomo šipke na kavezu,
i oni i mi,
i letimo.
Čitav svijet je naš,
jer, rodili smo se slobodni
i da budemo slobodni.
