Moj Pinklec

Of put, nekaj čist drukčejšega,
kajti sak vidi sam ono kaj hoče videti,
čuje samo ono kaj hoče čuti,
kaj nejgovom vuhu paše,
pak onda makar fsi glediju isto[Read more…]

trebala sam te
jako
trebala zagrljaj
u kojemu su riječi nepotrebne
a sve nevažno to i postaje

trebala sam te
jako
jako

zašto ti nisam rekla
zato jer nisi osjetio[Read more…]

Vikend….radionica….rad na sebi…cjeloživotno učenje…life coach….ugodno društvo i vježba:da me zaista poznaješ, ti bi znao/znala da ja……..

Hm….Kome sad pisati ?
Onima koji su mi blizu i važni…..onima malo manje važnima u mom životu i koji me nešto manje znaju ili onima koji me uopće ne znaju ?
Kome ?????
Tko je meni važan u svemu ovome, kojoj to osobi želim otkriti ono što ona o meni ne zna, pojasniti joj sebe.
I da li je to uoće važno ? Trebam li objašnjavati , da bi bila prihvaćenija ???

Da me zaista poznaješ ti bi znao/znala da ja…….

I , umjesto zadane vježbe ruka sama počinje pisati zahvalu. Ej, ali to nije za ovu radionicu. Ma, baš me briga.
Ti me zaista znaš. I to je jedino bitno.
Tebi ne trebam govoriti tu glupu rečenicu…da me znaš ti bi znao /znala da ja….
U ostalom, ta mi rečenica umjesto tumačenja, objašnjeja, smjerokaza , više vuče na poziv na izazivanje osjećaja krivice u drugome, smrdi mi na prikrivenu emocionalnu ucjenu.

A, ti me znaš. Zaista.

Prepoznaješ , u boji mog glasa ili šutnje, sva moja raspoloženja, sve neizrečene misli, želje, nadanja, strahove.
I, ponekad se preplašim toga, tog gubljenja granica između nas, kad ne znam točno do kuda si ti, od kuda sam ja, od kuda smo mi.[Read more…]

Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.

dodatak :
uvjerio si me, pokazao put, hvala ti !

Postoje ljudi i trenuci provedeni sa njima koje ne želim dijeliti sa ljudima koji u njima ne mogu prepoznati ljepotu, posebnost, svetost.
To su trenuci kada vrijeme stoji, kada sve nestane, kada razgovor nije samo razgovor,
nego fino ispreplitanje emocija i duša.
Blagoslovljeno vrijeme.
Riječi ne mogu opisati to vrijeme, te trenutke, to jedinstvo, Božju prisutnost.
I zato o tome pričam u detalje samo sa onima sa kojima dijelim takve svete trenutke.

Jer, kako nekome objasniti da je vrijeme provedeno sa G. i J. , vrijeme ne samo razgovora,
smijeha, suza, fotkanja, ispijanje kave, već i vrijeme molitve, milosti, pripadanja, prijateljstva.

Ili, kako nekome objasniti stajanje na ulici , na snijegu i povjeravanje svojih največih tajni nama nepoznatima.
Kako objasniti da je R. prenio Z. predivnu poruku, da je meni brisao suze, pričao o izdaji,
molitvi, svome karcinomu za koji se nije znalo u javnost, iako se o njemu baš sve zna.[Read more…]