Moj Pinklec

Bio si kod nje.
Osjećam to.
Ne trebaš ništa reči. Sve znam po onoj bori na čelu .
Znam, držao si je za ruku.
( Ti to tako lijepo znaš. )
Njen je pogled bio daleko, tamo, gdje ni ti ne možeš doći.
Ali, prepoznala je tu ruku koja je drži, nježno i sigurno.
Baš onako kako je ona držala tu istu ruku dok je ta ruka bila još mala.
Ista toplina.
Ista ljubav.
Ista sigurnost.
Samo je nekad to ona davala tebi, a sada ti njoj.
Znam, pričao si joj o Božiću. O odrastanju one male ruke.
Lakše dopreš do nje ako joj pričaš o prošlosti.[Read more…]

Žaloba mi f prsih sedi
i kak mlinski kamen me tišči.
pritiska pa se f okrog vrti
al mele od tega videti ni.
I kaj i ak ti velim
il globoko f sebi začkomim,
ta kamen moram sama razbiti,
Bogeku se dragom pomoliti
da mi jakost zopet naraste,[Read more…]

Ti u sebi nosiš sunce
svjetlošću me njegovom obasjavaš
toplinom sunca dušu mi griješ.

Ti u sebi nosiš ljubav[Read more…]

Učio si me slušati potok, rijeku, jezero, more.
Učio si me kako tiho sjesti uz njih,
umiriti buku u sebi i dozvoliti im da pričaju,
da priča uđe u mene , ja u nju i budemo jedno.
Jedno sa mladim potokom koji veselo i glasno grgolji i skakuće,
sa rijekom koja mirno šapuće zelene misli breza,
sa jezerom koje još tiše, gotovo nečujno priča o oblacima i nebu,
sa morem, u kojem su sve priče.
U moru su zvukovi svih ostalih voda, svih ostalih priča[Read more…]

Dan.
Sasvim običan.
Ako obični dani postoje,
jer, ako u tom danu ima sunca,
ako u njemu postojiš ti,[Read more…]