Nježno, najnježnije,
onako plaho, bojažjivo
pružali smo svoje misli
jedno prema drugome
ne bi li se misli dotaknule
i u onoj drugoj prepoznale,
dok su preplašene putovale
poput leptira na prvom letu.
Pleli smo čipku od misli,
preplitali niti i vezali čvorove,
i punili praznine emocijama
koje smo čuvali duboko ispod misli.
A sve smo to zapravo samo mislili :
i da mi pletemo čipku
i da čuvamo emocije
i da smo sigurni iza svojih strahova.
Život je imao svoj plan
i puštao nas je da se zavaravamo
dok mislimo kako znamo,
dok je ono znanje u nama
živjelo i plelo pravu mrežu,
onu , za nas najbolju,
onu u kojoj smo pravi mi,
slobodni od straha,
ispunjeni ljubavlju.
