Tisuću dijelova jedne cjeline
to smo mi usitnjeni, razlomljeni,
pa ponovo spajani i ljepljeni
da bi opet i ponovo mogli se davati
bez ostatka i bez računice,
onako blesavo, kako to samo mi znamo.
I opet i ponovo biti ćemo sretni
što smo mrvičak u velikom mozaiku,
što mu možemo dati naše boje,
sjaj ne veči od sjaja krijesnice,
pa ipak slika je zbog nas lijepa,
svijetlo ima snagu i zbog našeg svjetuljka.
Tisuću dijelova jedne cjeline,
to smo mi u sebi razlomljeni, usitnjeni,
jedno u drugome spajani i ljepljeni,
pa zatim u veliki mozaik stavljeni
na baš određeno mjesto,
ono koje možemo popuniti samo mi
ovako usitnjeni, razlomljeni
jedno sa drugim spajani
mozaiku nedostajući i potrebni,
mi cijeli od tisuću dijelova sastavljeni.
