Dala sam ti komadić neba u dlan
a ti si meni dao krišku sunca i oblutak,
onda smo zajedno otpuhnuli bijeli oblak
i nacrtali dugu preko čitavog neba.
Dao si mi u kosu krijesnice i cvijet,
ja sam po tvojoj prosula mjesečinu i poljupce,
a onda smo zajedno sakupljali zore
i spremali rosu za duge hladne zime
u kojima smo ustima lovili pahulje u letu.
Smijali smo se zajedno sa grgoljavim potokom ,
pili vruču čokoladu iz tvoje zelene šalice
i voljeli se onako kako to samo more zna.
Sve smo jedno drugome dali da bi mogli ostati cijeli,
prevarili smo i jučer pretvorivši ga u danas ,
tiskali kalendar sa 365 danas
i baš nas briga što drugi misle da smo ludi.
Moj Pinklec
četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Admin
Menu
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.